SOULFUX by Colorblind

< ožujak, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Reklamacije On/Off

something about

IZMEDJU IDEJE
I STVARNOSTI

IZMEDJU GESTE
I ČINA

IZMEDJU ZAMISLI
I KREACIJE

IZMEDJU OSJEĆAJA
I REAKCIJE

IZMEDJU ŽELJE
I GRČA

IZMEDJU MOGUČNOSTI
I POSTOJANJA

IZMEDJU SUŠTINE
I SILASKA

JER ŽIVOT JE
TOLIKO DUG
...

apsurd
Rodjeni u pogrešnome vremenu.
Osuđeni na usamljenost.
Okruženi glupošću.
Oni prolaze
kroz ovaj svijet
sa svojim aureolama
što izazivaju mješavinu
zavisti i podsmijeha.
Univerzalni redikuli.
Rođeni
u pogrešnome vremenu,
jer svako bi bilo i prerano
i prekasno,
oni su suviše blizu saznanju
kako ih svijet
u kojem egzistiraju
ne zaslužuje.
I kako tome svijetu
nije ni potrebna
njihova istina.
Blago siromašnima duhom.
Oni već stoljećima
vladaju ovom Zemljom.
A kažu da je njihovo
i Kraljevstvo nebesko.

*SURI*


Trenutno: . online

E-mail

Linkovi
građevinska dozvola
ifUneed
DA

webcam


USPAVANKA ZA UMORNOG
(time out)

Ne okreći se
sjeno.

Ovo je posljednja prilika
da zbunimo
pisce
svih povijesti.

*SURI*
_________________

MSN msg: myownclouds@hotmail.com
_________________

DAME & GOSPODA :



Uzdasi nisu profitabilni, teško da ih možeš proslijediti uredništvu...


Trebam tuđu jačinu da se osjetim normalnom. Trebam nekog tko će me zaustaviti i dopustiti mi da napokon osjetim svoju ovisnost.


Koliko sam ti drag od 1 do 2?


Ponekad se pitam što mi je sve to trebalo.Mogla sam biti blagajnica u Konzumu ili službenica u banci,mogla sam biti bilo što.Mogla sam si nać dečka s nekog brega,napustiti sve svoje prijatelje i dopustiti mu da mi totalno ispere mozak,mogla sam svaki tjedan tri večeri provesti na narodnjacima i čašom u ruci,mogla sam se opiti već milijun puta i u tome naći svoj smisao života.Ali ne,ja sam morala upisati najbesmisleniji faks u državi,moram prolaziti sve faze prokletog sazrijevanja i još k tome trijezno i svjesno donositi odluke za koje nisam sigurna da su prave.


Ponekad imam osjećaj da mi je duša stara stotinama godina a ponekad da sam najobičnije dijete pa se pitam kada ću odrasti i s velikom nostalgijom se prisjećam djetinjstva u kojem sam se osjećala sigurno i veselo i bezbrižno i poželim otići nazad tamo kada mi je cijeli dan znao proći u maštanjima i gledanju bijelih oblačaka na nebu pronalazeći razne oblike u njima.Taj dio mene je uvijek tu i ne znam trebam li ga se sramiti ili ga prigrliti :)


Psi su u blizini, uvijek spremni. A jedna stvar je daleko gora od guljenja mesa s kostiju. To je užas rastrgane savjesti. Psi znaju rastrgnuti čovjeka, a da mu ne puste ni kap krvi. To je bio moj najveći strah, iskusio sam ga u tih pet dana neznanja. I nikad mi više bijesna, krvožedna pseta neće biti zapreka da reagiram. Jer ja planiram biti LUD. Što prije.


Trebala sam ići pööödeset nečega (možda metara, možda kilometara, možda njutna, a možda i litara) u smjeru hüüüle i onda kroz meeeelega presijeći na kööjnar. Rastali smo se u slozi, bratstvu, koledarenju i pjesmi, a ja sam tek nakon pööödeset metara shvatila da ih i dalje kurca nisam razumjela.


Ako je šepava, nije ćorava! Vidi da ide auto, kaj ne stane? Ali ne, ona samo piči naprijed, u svijetlu budućnost! A gle ovog - šeće preko zebre, kao da je na šumskom puteljku i bere gljive. Ili one šmrkavice - sjatile se niotkuda, ko kokoši u brišućem letu! Cccc, ti pješaci! Da naša policija nekaj vrijedi, uveli bi pješački ispit. Tko ne položi - nek čuči kući!


ON tha Air


Bio je to post dostojan pera Marka Twaina ili Georgea Orwella. Jedan od rijetkih Velikih postova, koji je u naše živote donio jednu novu, nadasve originalnu viziju - koja će još generacijama inspirirati blogersku zahednicu u Hrvata. Putevi koji su otvoreni ovim postom, još dugo će biti staze kojima će kročiti samo oni hrabri i nadahnuti...Njegova klasična ljepota, epska snaga i gotovo nadnaravna jednostavnost će nas još dugo, dugo inspirirati.


One dobre stare želje tipa oči ti iscurile, ruke ti usahle i tako to mi je malo too much. Ne želim baš da umre.


K vragu, cure, možete li ponekad reći što hoćete a da to nije šifrirano u negaciju?


TARIK, JESI NORMALAN? WC PAPIR U LISTIĆIMA? I TO JOŠ KREP?


Muškarci imaju potrebu sve žene, pa tako i svoju, nazivati glupačama. To je nešto što ne mogu iskorijeniti, baš kao i erekciju. No, ako su sposobni ne nazivati vas glupačom u javnosti, ipak im uspijeva kontrolirati se, što je znak istinske ljubavi.


Vratili smo se sa snimka ja i Džole Klunij. Radimo opet na Okeanima, verzija 13 ovaj put. Nisam spavao kako treba. Idem natrag. Paparaci pod prozorom. Smeta mi, Andželina nije tu. Idem u WC ga izdrkat.


Muškarci se prema kuhanju odnose kao ljenjivci s talentom da se popnu na vrh stabla, ali imse ne da pa zaspi viseći na prvoj grani za koju se uhvati. Pitate se u čemu je kvaka? U tome što ako zaspite na prvoj grani i kojim slučajem padnete na tlo, puno manje boli nego da ste opali s vrha stabla.


Brzo je lupite s lopatom po glavi, jer se to pokazalo kao najučinkovitije oružje protiv kobne bolesti. Ako nemate lopatu, javiti se u najbližu veterinarsku stanicu, oni sigurno imaju još još par komada.Bolje je spriječiti nego liječiti, pa malo češće gledajte svoju kravu.


Kad mi je ovakav dan odem i kupim blok i olovke, 3 ili 4, ali nikad jednu.


Želite li umrijeti u skladu s vremenom i globalnim trendovima – umrite po top listi prema Dnevniku. Dakle top kolekcija smrti za sezonu jesen-zima '04:


Možda sam ja freak/of/nature, netipična ženska koja na samo spominjanje odjeće, obuće i kupovine tih doslovce poludi?


Sunce na ovom Putu ne zalazi, samo ga ponekad zamijene zvijezde...


Baš sam si super danas. i sutra. i preksutra sam si baš super.


Sleepless


Zvali su me Nečujni. Jednog dana sam morao početi vrištati


Tako to valjda ide... Nekom sreća, nekom geleri u stakla – ne može se pobjeći od svog komada pakla


I kak bi on bil jako srečen kad bi mogel živeti na selu kak i mi na čiztome zraku i da on to obožava i to.


mrak je...
ne vidim./tisina je...
ne cujem./svjeze je...
ne drhtim.
nocno sljepilo?/odslusana playlista?
zatvoreni prozori?/prljava stakla?
kriva muzika?/ukljuceno grijanje?
kriva dioptrija?/poklopljene usi?
vreli dlanovi?/ili jednostavno/ili jednostavno
ili jednostavno-ne zelim vidjeti.
-ne zelim cuti./-ne zelim pregoriti.


Jede po kućama, otvara vidike, zatvara rolete, hoda lijevom stranom, naginje u desno.


**Želim si, ne postavljati ciljeve nego ih otkrivati njihovim ostvarenjem.
**Želim podrezati ovu nedjelju,skratiti joj rep,oduzeti joj sumrak...

01.03.2007. četvrtak

THE RIDE



Nisam najbolja u izražavanju vl. misli, osjećaja... Često oni,
koje smatram vanredno inteligentnima i dobrim ljudima,
u smislu 0,1% onog što obitava na ovoj planeti
(a ja sam bila dovoljno uporna nači ih- i samim time ih smatram bliskim
& absolutly vrijednim pažnje i vremena) nemaju pojma o mojoj impresiji njih samih.

Zatvorena sam ko 100 dagnji i još nekih tvrđih školjkašica,
neverojatno nemarna svezi kontakata. Počevši od malih,
svakodnevnih javljanja, koja se nekako (meni posve nejpojmljivo)
protegnu na višemjesečne nestanke.
JA.
Ne ONI.
Krasna predispozicija za KV odnose, zar ne?
U stilu: „Ko te j*** (al' ak me se sjetiš pitat- Baš si mi super!!!)“...
Tako nekako ja djelujem NJIMA (malo ih se sjeti pitati, ne možete im zamjeriti).
I prekriže me brzo, osim ako imaju petlje il' višak vremena,
il' se baš zainate bacit me na paru il- ajoj u vruću vodu, pa ljuštura popusti.

Popikavam se opako, još uvijek, nakon svega, sa silnim iskustvima;
teturam ko zadnji bedak kroz taj magični svijet odnosa....
Ne obračam dovoljno pažnje.
Nisam sposobna usredotočiti pažnju osim na ono što trenutno vrišti.

Razbacana sam, krajnje kaotična.
Stalno neke priče, nešto se dešava, zaokuplja mi pažnju, i previše...
Pa nestajem. L Jer sam neki mutant kao/umjetnica
s opakom oscilacijom ka tibetansko / savršeno/ postignutim/ umijećem/
meditacijskog fokusiranja. Bakčem se sa situacijama krajnje predano.
Jedna po jedna.. i...
Ako niste na primarnom repertoaru- ja: Fiiiijuuuu!!!

Obrušavam se, maximalno usredotočena, ko mali sitnomoždani tupavi gnjurac
- na drugu vrstu ribe. Nije opravdanje, znam, al' je tako:-(
Nije ni isprika, ali je istina. Znam ja to.
Nikako da se riješim starih tehnika odrastanja
gdje je koncentracija i sistematičnosti značilo preživljavanje.
A to vrijeme je sad već dobrano iza mene.
Ali ja...

Hmmm.

I baš stoga nisam pametna kao što neki misle;
čim furam te filmove, tvrdoglavo, već godinama.
Ne valja mi repertoar. Kazalište mi je u k****.
Previše suza, premalo smijeha.
A osmijeh & smijeh je jedino kaj se računa.

Ima li uopće smisla ulaziti u bliže mi odnose?
Ajde, neka, malo, da se ispucam...
U ljubavnim vezama nisam- jako čudno- ništa bolja.
Sve više i više sam ziher, kako sam najbolja u malim, isprekidanim dozama.
Onda sam NAJNAJ.
Onda dajem the best od sebe. Jer...
frustracije ispoljavam tamonegdje, drugdje. U samoči.

Neznam koji mi je vrag. Ponašam se k'o malo dijete.
I znam to, svjesna sam svega i ne mogu si pomoći...
Teško je uvidjeti smisao u nečemu van nas samih, makar u tome sudjelovali,
ukoliko ne uviđamo niti vlastitu svrhu.
A još je gore ukoliko smo je svijesni- samo ne znamo kako je doseći...

Možda...
Kako svaki proizvod ima svoju svrhu, namjenu...
Možda ja NISAM NAMJENJENA IKOME.
Simply greška u programu..

Ako su ljudi socijalna bića, ja sam ispravna svezi namjene i...
potencijalno nenadhebiva tijekom večeg dijela procesa...
Ali mi je ugrađena proizvodna greška,
naime- nisam sposobna do kraja ispuniti svrhu.
Kao robot budućnosti, sposoban činiti mala čuda
naspram onoga što je do tad „očekivano“ i „moguče“,
samo sitna tvornička greška:
Nisam sposobna isfurati ideju/osjećaj/lajf do kraja.

Ne mogu ispuniti krajnju funkciju.
Nisam sposobna doseći cilj.
Ako mislite da mogu, a dospjeli ste samnom
tamo negdje na pola puta- varate se.
Upravo ste naišli na 100 crveno/bijelih znakova, provalija i tako to.
Uviđa se brzo.
Još ne nađoh dovoljno uporne da nastave travel nakon uviđaja.

I nije bitno koga volim, koliko i zašto i na koji način.

Nije bitno što ja mislim, osjećam.
Ja sam unaprijed onemogučena.

Unutar sistema puno profinjenijem od bijedne DNA.

Rascjepkali su mi srce.

Rastavili dušu na nebrojene puzzle i pogubili komadiće.
Sve što činim djeluje lažno, jer...
Dolazi iz fragmenata, jer nisam potpuna.

Znam jednu curu koja zna neke ljude
što sinu nadjenuše ime Eror.
Moje potiče od latinske riječi želja, iliti čežnja.
Mejbi, da nekako iskamčim susret
sa tim Eror-om i besramno ga zavedem,
mejbi bi moja svrha napokon bila ispunjena.
Snimili bi film o nama.
O forumima i web-sajtovima da ni ne pričam...

JOAN AS POLICE WOMAN The Ride.mp3


THE RIDE

Starting now, the wait is over,
as long as you jump the ride...
Cuz I won't highway-walk forever,
as long as you jump the ride...

As long as you follow me,
this is what I do, like I do;
I've been on the ride before,
it never stops at all...
It never stops at all...

U'll start ur engines like a virgin
(as long as U jump the ride),
we'll cut the whip and lose the anchor
(as long as U jump the ride);

As long as U follow me
this is what I do,
like I do...
I've been on the ride before,
it never stops at all,
it never stops at all...

Don't u feel for us?
That we're all around and around...
Don't U here me out?
This more to sound....

As long as you follow me,
this is what I do,
like I do...
I've been on the ride before,
it never stops at all,
it never stops at all...

*JOAN AS POLICE WOMAN*


- 04:47 - Reklamacije (2) - Dokazi - Teleporter

22.07.2006. subota

Take me to a new place...



Novo ljeto korača lagano putem zaborava.
Pretapa se u priče. Slike na monitoru.
Nikad birani brojevi...
Ali, ne brinite, tek smo na pola puta liste pohrane sjećanja.

Provela sam neko vrijeme na mom otoku..
začuđujuće je, niti nakon dvije godine
-ne gubi ništa na intenzitetu uspomena, ljepoti sadašnjosti,
na obećanju za neko novo ljeto...
Predivna igra srca, uma i trenutka,
moja vječita obećana zemlja, zarobljena morem...

Iz samotinje Zagreba pobjegla sam u samoću otoka.
U dubine, predivne dubine...
Ondje je samoća stvarna i nježna, opipljiva i očaravajuća.
Ne samo teško iznuđeni trenutak.

Ne znam postajem li teška čudakinja ili sam to oduvijek bila.
Branim se od ljudi lažima. Praznim riječima.
Spačulama sazdanim od osmijeha..
Zaključavam se, puštam telefone nek zvone,
ne otvaram vrata, selim se, putujem, letim...

Nemam prostora za druge. Jednostavno nemam.
Tako me umaraju...
- To ti nije baš lijepo! –kaže moja kći.
'Zakaj ne odgovaraš na mob?'
'Kad ćeš je/ga nazvati?'
'Zašto se ne javljaš na portofon?'
Sliježem ramenima. Ne znam. Ne mogu.
Bojim se kako će me odvući putem vlastitih oluja.
Smatrati me ničim više nit manje no spasilačkim pojasem.
Dvorskom ludom u reinkarnaciji luftića za održanje na površini.
Shvati me, ne mogu... Nemam vremena.

Ja sam kaos... Strašan kaos.
Potreban mi je mir.
Male dnevne smjernice, velike obveze.
Snovi mjesto spavanja.
Panika posljednjeg trena,
samoizdaja, mogućnost i protuteža.

Ne postoji ništa ala novi početak. To je laž.
Obmana najveća od svih.
Ali postoji toliko više...
Postoji more. Jedno veliko more.
Postoji površina mora, vjetar i valovi.
I dubina.
Ja sam za dubinu, za njenu tišinu.
Zaboravite boce kisika, ne traju dugo.
Dihalice razvaljuju zubno meso.
Ronilačka odijela sputavaju.
Ali ponesite peraje!
Kad se već upućujete u dubine, bar putujte brže i dalje.
A i ribama ćete bit manje čudni.
Peraje su peraje. Nisu one izbirljive ko ljudi.


Anywhere the wind blows_mp3 ... filmski „cut“ a ne original


Anywhere the Wind Blows

Too bad, no storm in my tea-cup;
It's so sad, my stockings they have no runs...
I look up, no smoke in the chimney,
By the lamplight I promise this room:

Anywhere the wind blows,
Anywhere the sea breaks
Anywhere the earth quakes,
Let this world explode...

Take me to a new place,
With nothing in my suitcase
-I'll go, anywhere the wind blows....

I stand, no perfume, no makeup;
It's me, so what if my face is bare?
Dressed up in my father's old sweater,
I slam the door and run down the stairs...

Anywhere the wind blows,
Anywhere the sea breaks,
Anywhere the earth quakes,
Let this world explode

Take me to a new place,
with nothing in my suitcase;
I'll go, anywhere the wind blows...

****
Written:Lauren Christy and Phil Galdston
Performed:Melora Hardin and Tim Daly



evo vam još jedan mp3 link, da ne cvilite nakon prvog,
ta stavr je upala na blog danas jer naletih na film na tv,
a ipak je ljeto i nakon piano-uvoda treba nešto bar malo žešće,
nije baš za mene tipična stvar jer uglavno ne volim etno-house-zvuk,
mrzim pohod na mase pod imenom kulture,
al ovo je savršena kombinacija Chicane & Enigme,
i paše mi, sred Zg vručina, pa eto...

Enigma - Boum Boum _Chicane Club Version.zip_mp3

za nastavak atmosfere se pobrinite sami ,-)

- 17:29 - Reklamacije (12) - Dokazi - Teleporter

09.07.2006. nedjelja

Summer's here and the time is right...



Selim se.
Bitno je.
Napokon, napokon, napokon odlazim...
Za početak- blizu.
Blizu mora.
To je uvjet. Neophodan.
A na godinu do nekog
drugog mora.

Racing in the street mp3

RACING IN THE STREET

I got a sixty-nine Chevy with a 396,
Fuelie heads and a Hurst on the floor...
She's waiting tonight down in the parking lot,
Outside the Seven-Eleven store.
Me and my partner Sonny built her
straight out of scratch
And he rides with me from town to town,
We only run for the money
got no strings attached,
We shut `em up and then we shut `em down...

Tonight, tonight the strip's just right,
I wanna blow `em off in my first heat;
Summer's here and the time is right,
For goin' racing in the street...

We take all the action we can meet
And we cover all the northeast state;
When the strip shuts down
we run them in the street,
From the fire roads to the interstate;
Some guys they just give up living
And start dying little by little, piece by piece,
Some guys come home from work and wash up
And go racing in the street...

Tonight, tonight the strip's just right,
I wanna blow `em all out of their seats...
Calling out around the world,
We're going racin' in the street...

I met her on the strip three years ago,
In a Camaro with this dude from L.A.
I blew that Camaro off my back
And drove that little girl away,
But now there's wrinkles around my baby's eyes
And she cries herself to sleep at night...
When I come home the house is dark,
She sighs "Baby did you make it all right?"
She sits on the porch of her daddy's house
But all her pretty dreams are torn...

She stares off alone into the night,
With the eyes of one who hates
For just being born;
For all the shut down strangers
and hot rod angels,
Rumbling through this promised land...
Tonight my baby and me
we're gonna ride to the sea
And wash these sins off our hands...

Tonight tonight the highway's bright,
Out of our way mister you best keep;
`Cause summer's here
and the time is right
For goin' racing in the street...

B. Springsteen

- 03:54 - Reklamacije (3) - Dokazi - Teleporter

29.04.2006. subota

oblaci napadaju horizont





kako je glupa igra usamljenosti koju igramo.
uporni.
tko će izdržati više?
tko isfurati dalje?
tko ponosnije?
haha... kako jadno.
a ipak igra opstoji odkad je ljudskog roda.
i bit će dok nas je.

to je kao kad ustanem od kompjutera u 5 ujutro
i krenem prema wc-u, a pas
sav sretan
onako snen, sladak
misli da je vrijeme jutarnje šetnje,
pa skoči nekako na noge
& happy trči za mnom
a ja mu na pola puta kažem:
"Ne ideš van Noa, NE JOŠ."

on jadan spusti uha i pogleda me
nenadmašno tužnim pogledom
i okrene se
i vrati u dnevni boravak.
sve kuži pas, sve.
mi smo ti koji smo zbunjeni
i koji uporno zbunjujemo
akcijama bez povezanosti i smisla.
vođeni prevoltiranim emocijama
ili predugo odgađanim akcijama.
ne može životinja shvatiti to.
njoj je život jednostavan.
postoji potreba.
ispunjenje ili zajeb.
super da smo se mi toliko uzdigli iznad toga.




Strah od vozova

Dan je izgoreo u trenu kao fleš
plamenom bijelog usijanja...
Oblaci napadaju horizont
posljednji put iz očajanja;

Vraćao sam se sa vrha svjetova,
višim od najviših soprana;
tražio sam princezu istinu
na kraju modrog okeana...

Samo kamenje oblik ne mjenja,
noć me razbila na sto djelova...
A ja sam nikad neću moći
da ih pokupim, da se sastavim;

Svijet je predgrađe grada Edena,
imam užasan strah od vozova;
pa bih da
da me usne njene,
da me uveče... od sveg izlječe.

Samo kamenje oblik ne mjenja...

*BAJAGA* JAHAČI MAGLE

- 04:30 - Reklamacije (13) - Dokazi - Teleporter

19.04.2006. srijeda

UP



Jelek.. Ti si odgovorna za ovaj post ;-)
Ne spavam, ne spavam; dani, tjedni... Brojim kad stignem.
Opet sam počela piti pravu kavu,
ne samo onaj kapučino/refil/mix koji ispraznim za 2 dana
a da glavnu kutiju nit vidjeo nije...
Neće me san. Neće me život.
Neće, pa neće.
Uopće ne znam gdje bih krenula... ali, pišem Tebi pa ću pokušati izmisliti start.
Imala sam 3 mala mačića, niti 24sata na ovome svijetu, našla ih kraj kontejnera,
pa ih šopala kolostrumom, hranila svaka 2 sata,
masirala male trbuščiće (to je nešto kao minorni kružni zahvat malim prstom)
i umirali su mi dan za danom...
Zadnjeg sam držala ravno 52h pod majicom, na koži, uz srce, kao...
da ima filing živog bića...

Kad je i on uginuo razletila sam se u milion komadića. Prestrašno.
To nisam bila ja.
2 dana je trebalo da se sjetim svog imena.
Za prva dva uginula mačića sam ja bila ta, postojana karika.
JA sam bila TA koja je tješila neutješnu kći, ali...
ALI.
Nakon zadnje male smrti- Ona je tješila mene.
Ridala sam, plakala, cmizdrila kao... a ne znam niti ja što.
Prestrašno.
Nemam druge riječi opisa. A još manje opravdanja.
Opet je sve naopako.
Ili.. sve jest kako inače jest, u mom svijetu;
a ja sam iopet tako umorna od toga...
Hrpa apsurda. Više ne znam kamo s njima.
Ponestalo mi je pretinaca.

posljednja mačkica se zvala Kika.
Išla sam danas u KIKU, kći je urlala- ja neću unutraaa!
natjerah je uz obrazloženje koliko je nerazumna,ali...
nemaju ni oni dovoljno ladica.
Zakazala tehnika.
Čak im se i lift zaglavio.
Neka klinka histerično vrišti na ulaznom staklu, a mama preplašena priljepljena uz stražnje.
Teta s uniformom viče : Nemoj plakat!!! Sad će doći striček majstor!
Kapitalizam i nova verzija ispunjenja. Neće.
Bar ne tako skoro.
NEMA.

Sada sam u fazi bijega od ljudi (ako je ikako moguće isto- u većoj mjeri no ranije).
Mala cura je na praznicima.
Otpalo more, veže me fakin vozački. Nedajumi mrdnut glupe obveze.
Koje.. Kao.. vode ka Slobodi.
Baš me zanima koliko od toga jest stvarnost.
Ako ne nestanem uskoro sa ovih prostora,
iz ovoga grada, iz ove zemlje,
sa ove planete- to je uzalud bačen novac.

Ok, ajmo razumom...
Što imam sada?
Imam hrpu novaca koje sam zaradila bdijenjem;
kao vukodlak koji se sprema za ulogu trećeg underworld-a.
Nije bitno, sve je to posve minorna žrtva nasuprot ispunjenju koje...
čeka.
Čovjek ili vuk?
Zar je uistinu bitno?

'I nikoga ne muči pitanje smiješno,
Kako ćemo samo postati nešto
Što nikada nismo bili?'

O, yeah...
To mi treba.
Novo odijelo/haljina.
Novo lice.
Nova faca, nova riječ, nova gesta, nova emocija.
Možda će tada SVE biti u redu.
Plačam gotovinom.

Usred svog tog kaosa dogodila se jedna nevjerojatna stvar, ali...
Nekako imam filing da ću sve obezvrijediti ako ispišem,
ako izgovorim na glas.
Pa čuvam.
To je sve što je preostalo u šahovskom nadigravanju,
nešto MOJE.
Volim vas sve i mrzim istovremeno,
čitam i znam i ne želim znati.
Zbog svega što jeste i niste,
Zbog svega na što me asocirate svezi mene same.

Dovoljno iskreno?



Hope

You want to go out Friday & you want to go forever;
You know that it sounds childish
That you’ve dreamt of alligators...
You hope that we are with you & you hope you’re recognized,
You want to go forever, you see it in my eyes.

I’m lost in the confusion and it doesn’t seem to matter,
You really can’t believe and you hope it’s getting better...

You want to trust the doctors their procedure is the best
But the last try was a failure and the intern was a mess;
And they did the same to Matthew & he bled ’til sunday night,
They’re saying don’t be frightened but you’re weakened by the sight of it...

You lock into a pattern & you know that it’s the last ditch,
You’re trying to see through it and it doesn’t make sense;
But they’re saying don’t be frightened
And they’re killing alligators
And they’re hog tied and accepting of the struggle...

You want to trust religion and you know it’s allegory,
But the people who are followers have written their own story;
So you look up to the heavens & you hope that it’s a spaceship
And it’s something from your childhood-
You’re thinking don’t be frightened...

You want to climb the ladder,
You want to see forever,
You want to go out friday
And you want to go forever...

And you want to cross your DNA.
To cross your DNA with something reptile...

And you’re questioning the sciences as questioning religion,
You’re looking like an idiot and you don't longer care.

And you want bridge the Schism
A built in mechanism to protect you;
And you’re looking for salvation
And you’re looking for deliverance,
You’re looking like an idiot
And you no longer care... cause

You want to climb the ladder,
You want to go forever and
You want to go out friday,
You want to go forever...

REM *UP*

- 06:08 - Reklamacije (4) - Dokazi - Teleporter

19.02.2006. nedjelja

vrijeme, mjesto & razlog



Svaki put kada
rijetko/nadobudno
upalim ICQ
naletim na nekog idiota...
Nevjerojatno.
Ili vrlovjerojatno.
Mislim..

STVARNO!

A 3 best frendšip in lajf započeh na taj način...
Ccccc...
A jesam sentimentalna
I predugo onlajn,
za nevjerovat!

I ovaj blog prostor mi je postao
skroz smiješan
i paradoksalan,
s vremenom...
Više ne znam kome i zbog čega pišem.
Sve se izmješalo.

SVE.

Vrijeme i mjesto i razlog.
Tako to valjda bude.
Zato više ne pišu meni dragi ljudi....
A onih par što ih je ostalo-
Pokušavaju se snać,
I još gore:
Osjećam se kao uljez kad se odvažim na komentar.

Danas sam u jednom od onih stanja kada
ne težim ničemu.
Ne gravitiram.
Lebdim
I to
Bez ikakovih stimulansa.
To se u današnje vrijeme mora naglasiti.
I tako- TU SMO.
I ja sam sretna.
Sve je suludo,
Izmješano,
I baš onako
Kako meni odgovara.

Doma sam.
jer se tako sada osjećam.
Neraspakirane kutije,
a prošlo je već preko par mjeseci,
grozna sam.
Možda...
A možda samo znam i predobro
kada je Tajm za Setldown.

I kolike su šanse da se tako nešto
Uistinu desi.





- 06:10 - Reklamacije (6) - Dokazi - Teleporter

17.02.2006. petak

uzimam cipele za šetanje kroz snove...



Već se zabrinuh, nikako da krene username i pass,
ja ko tuka blejim u monitor i ne preostaje mi drugo no da se pomolim....
But! Pojavilo se! Živila memorija kompova!!!
Još da proradi i moja i sve je kao nekada,
moći ću se logirati ko u davna dobra vremena, kad i gdje hoću.
Neovisna.
Slobodna
i kad mi dotični server to dozvoli.

Sad došla doma.
Morah odraditi neku: potencijal-katastrofa-zabavljaj-poslovni-partner-mission,
ali sve je ispalo super.
Tip, komada jedan, neki talijanos što putuje svijetom i pun je priča i starog kavalirskog šarma,
a nije sam od sebe star, ma.... What a nice surprise :D
Nakon pripremnog zijevanja na putu do susreta i smišljavanja quick strategije bijega,
eto me na, sad tek stigoh doma.

Baš je bilo super, osim što me tip pokušao efikasno zbariti pred sam kraj, ali...
Ja sam već velika cura, to se smatra pod normal.
Nema uzrujavanja, niti popuštanja.
Kako sam samo postala elegantna u tim odbijancima,
sve me milina slušat & gledat.
Na svaki prijedlog imam instant negaciju, na svaki nježni look, bacam protuparangal...
Već pomalo plašim i sebe samu... mislim... dokle jedna žena može ići?

Bojim se kako sam već preduboko zagazila putem bez povratka.
Cijeli, nekad tako impresivan svijet spolova,
postao je samo predvorje moga srca.
Prlagodljiv, ako ništa drugo- lako prekoračiv.
Treba mi neka trzalica, podhitno.
Postajem bahata i introvertna.
Nije dobra kombinacija, nikako.
Nema smisla igrati se u pješčaniku, nakon svega, malo sam ga pretjerala.
Mislim- super je sve to, ali...
Ja bih, ja bih, ja bih neko muško U a ne ispod kreveta.
Tko je upoznat sa terminom, znati će o čemu pričam.

Ne znam u čemu griješim, tj,
ne kužim koja je kriva komponenta za kojom se povodim.
Priznajem, doživljavam skroz uzbudljivo/zanimljiva poznanstva, ali...
Ništa od toga nije TO.
Koliko ja to muškaraca točno moram upoznati ili
ne upoznati da bi naišao onaj jedan (brojkama 1) ,
ništa extraordinary, samo da je OK.
Netko tko je zanimljiv i kompaktibilan i nakon cijelih 3 tjedna poznanstva.
Briga me za više/manje sve kriterije koje možete smisliti, ma koliko bolesni bili,
ja i iz tog explicite probranog društva rušim sve norme svezi razočaranja.
Možda sam ipak ja u pitanju.
Možda ja moram biti sama.
Ali ne vjerujem.
To baš i nema prevelikog smisla s obzirom na to koliko volim muško društvo.
I.. Psssst.

Smiješno je...
Nisam sigurna, ali...bojim se... poprilično sam blizu onima
zbog kojih sam ja ko balavica plakala.
Možda sam imala predobre učitelje.
Small edition ali dobra roba.
Sad ih kužim
i tako mi i treba.

Sada sam... onako...

Bačena sred Arizone ko iz spejs šipa,
otvorena sam za svaku vrstu prijedloga,
jako mudra i istovremeno ful tupava.
Ali teško, jako teško očarana.

Dragi bože
Više ne znam
Ko je ovdje lud,
Oni
Ili ja.

Dragi blože
Obećajem
Jedan od ovih dana
Više neću razmišljat'
Ni pričati s ikim,
Samo ću hodat'
I radit'
I spavat'

I sve
SVE
Baš sve
Će biti
Kao nikada.

(Iopet mi je kasno za spavati.... blu, mogle bi ugovoriti neku najt kofi;-))

Evo prigodne stvari pa ko živ ko mrtav
(počinjem sa recoverom starih stvari s bloga, nenamjerno ali izgleda da da):

KAD HODAŠ* RIBLJA ČORBA mp3

Veče ne miriše na rakove i školjke,
mesec je bleda fleka boje cimeta.
Uzimaš cipele za šetanje kroz snove,
ulica voli ritam tvojih koraka...

Vetar se provlači kroz nepoznate reči,
asfalt se miluje sa tvojim štiklama;
suviše mekan da bi mogao da spreči,
ovo je veče puno tvojih tragova...

Kad hodaš ne zastajkuješ
i zemlju
ne dodiruješ,
a mene ne primećuješ...
I uporno se trudiš
da ne prođe požuda,
još drhtim od tvog pogleda
iz nekih,
starih razloga
ne mogu da se sredim...


P.S.
Krajnje je vrijeme za promjenu dizajna, nemogugavišegledat




- 05:08 - Reklamacije (3) - Dokazi - Teleporter